Samo preko mene golog – Vlada Arsić u svetu naturizma

Odluka da se skinem, pa šta bude! Sa gađenjem ću odbaciti lažni moral, jer da je sramota biti go, što bi rekao Đenka u „Maratoncima“, ljudi bi se rađali obučeni. Međutim, postavlja se pitanje. A gde?! Kada su mi rekli da bi jedan od izveštaja sa Crnogorskog primorja morala da bude insajderska priča iz nudističkog kampa, žustro sam protestovao. Samo preko mene golog, rekao sam! Nažalost, pokazalo se da je i to bilo dovoljno. Moj jedini zadatak bio je da nataknem plastične papuče kineske proizvodnje, da stavim što tamnije naočare i da se ponosno prošetam među ljubiteljima živih aktova. Papuče su potrebne zbog oštrog kamenja kojem Crnogorci i danas tepaju da je pesak, naočari da bi potencijalna sagovornica stekla utisak da je sve vreme, netremice, gledam u oči, a što se tiče šetnje ponosa… Neka, radije ne bih o tome.

Umesto žena – Sale fotograf. Naturizam ne volim iz najmanje dva razloga: prve i druge žene! Prvu sam, krajem osamdesetih godina prošloga veka, poveo na bračno putovanje u rovinjsku Monsenu, jedan od tada najboljih nudističkih kampova u Evropi. Imao je svoju obalu, teniske terene, ergelu sa konjima, dve picerije i svakodnevni izbor za mis i mister kampa. Naravno, potpuno golih. Ova turističko-kulturna manifestacija toliko se dopala mojoj supruzi da je koju godinu kasnije, sa jednim od pobednika, zauvek i otišla.

S drugom sam, deceniju kasnije, medeni mesec proveo na Adi Bojani. Sećam se, toliko joj je bilo neprijatno da se obnaži pred muškarcima da se prvi put, na plaži, skidala puna tri sata. Kasnije se već toliko privikla da sam je na povratku kući, u kolima, sve do Bara molio da bilo šta obuče, kako ne bismo imali neprijatnosti u slučaju susreta sa policijom. I ona je, docnije, pronašla nekog svog pobednika i takođe otišla.

Sa sobom sam, ovog puta, poveo kolegu, Saleta fotografa, čvrsto uveren da nas do penzije neće moći ništa da rastavi, pa čak ni mali, ali vazda neredovni prihodi. Uostalom, rajski kostim koji sam prekjuče morao da „obučem“ možda ponajbolje odražava rajski položaj u kome se, manje-više, svi nalazimo. Jedino na šta ću morati da obratim pažnju, mislim se, predstavlja njegov foto-aparat. Po brzini opaljivanja poznat je širom Dorćola, a bogami, rekao bi neko, i širom naše redakcije. Ako mu uletim u kadar i ako se takva fotografija ikada pojavi u javnosti, ne gine nam barem mesec dana izložbe na oglasnoj tabli.

Naposletku, rešavam da se skinem, pa šta bude! Sa gađenjem ću odbaciti lažni moral, jer da je sramota biti go, što bi rekao Đenka u „Maratoncima“, ljudi bi se, verovatno, i rađali obučeni. Međutim, postavlja se problem, a gde?! Naime, ako se zanemari mali kamp na Adi Bojani, diljem časne i poštene Crne Gore, nema nijednog mesta gde bi mogli da podignete šator i da na njegovom vrhu, u znak slobode i prosvećenja, sa ponosom zadenete gaćice i brushalter. FKK odavno više nije ni kamp u blizini Svetog Stefana, iako i danas nosi prozaično ime – Crvena glavica. Doduše, ako je suditi po cenama usluga izloženih na njegovom ulazu, ovde se gaće ipak skidaju. Ali tek na kraju, kad plaćate račun. – Kakvi golaći, jadan – čudi se vratar na ulazu u kamp. – Ovde takije nema, sve su ovo pošteni, porodični ljudi iz časnih familija. A ako vam je stalo do bruke i sramote, otidite dole, pa gledajte do mile volje. Da ti mene vratiš u Međeđe. A to dole, zapravo, ne može da bude gore.

Za dve plaže, namenski odvojene za naturiste, gaće vam nisu potrebne, ali se speleološka oprema podrazumeva. Do Uvale, malog zaliva koji je ime, očigledno, dobio po mnogo čemu, spušta se strma, kozja staza, koju retko koja žena može da savlada. S toga i ne čudi što prizor na obali više podseća na pederbal. Doduše, među tridesetak muškaraca, videsmo i tri nage devojke za koje bi naš slučajni prolaznik, verovatno, rekao da su iz poštene kuće izbačene! E sad, poštene ili ne, tek se ja pred njima neću skidati. Doduše, ne toliko pred njima, koliko zbog ovih oko njih. Jer, kada je odnos deset prema jedan, kada je opšta zbrka, lako može da se dogodi da stradate i od prijateljskog metka. Pogotovu kada vam je jedini izlaz iz obruča strma staza koja vas sada, iz suprotnog pravca, podseća kao da vodi na nebo. – Hajdemo za Sutomore – i kolega vidi koliko je sati. – Čuo sam da tamo postoji nudistička plaža, na putu ka Baru. – A, jok ja! – negodujem. – Dosta je golotinje za danas. Nego, da ti mene vratiš u Međeđe, na neku normalnu plažu, među pošten svet. A ako baš budu insistirali na golotinji, ima dana. Naše letovanje tek je započelo.

Izvor: Press

0 мишљења на „Samo preko mene golog – Vlada Arsić u svetu naturizma

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *