Suočio sam se sa predrasudama o nudizmu

Prvi put sam na nudističku plažu otišao sredinom devedesetih sa prijateljicom Tanjom i drugarom Nemanjom. Tada sam upoznao mlade devojke koje su se kupale i sunčale na izdvojenim delovima obale ili na teško dostupnim stenama. Stigao sam među nudiste i nudistkinje, ljubitelje sunčanja bez kostima o kojima sam, do tada, retko slušao i čitao.

Taj korak je bio, ispostaviće se, važan trenutak mog psihičkog razvoja…

Vremenom sam se uverio da su nudisti izuzetno vezani jedni za druge kao i za plaže na kojima borave. „Izuzetno verujemo jedno drugom, ovde sam već drugu godinu zaredom i ostali su me vrlo brzo prihvatili”, rekla mi je Tanja kada sam joj izneo neka svoja zapažanja o grupi u kojoj smo se nalazili. Devojke i žene sa kojima sam se postepeno upoznavao su bile nage, pristojne i diskretne baš kao i muški članovi ovog svojevrsnog „golišavog bratstva”. Nešto je spajalo ove ljude u zajednicu, a da to nisu bili međusobni seksualni odnosi.

Dok nisam postao nudista i sam sam pomišljao – odakle ovim muškarcima i ženama hrabrost da se izlažu javno, zašto im je potrebno da, često rizikujući, dolaze na teško pristupačna i prohodna mesta…? Posle sam razumeo i stisak ruke, igranje loptom dok nemaš ništa na sebi, potrebu da se šetaš po plaži bez zagledanja u intimu drugih.

Potvrđivao sam Tanjine reči osećajući sigurnost na plaži gde su svi bili goli.

Puno puta sam se, posle te golišave premijere, pitao šta me je baš toliko vezalo za taj ambijent. Od samog sebe dobio sam odgovor da su me za ostanak na plažama ovog tipa motivisali ljudi koji sopstvenu golišavost nisu doživljavali kao takmičenje u seksualnim igrama. Ne, bili su goli igrajući karte, jedući sladoled, odlazeći pod tuš. Radili su sve svakodnevne stvari kao i drugi kupači samo im se posle izlaska iz vode nisu cedili kupaći kostimi.

Kako je divan osećaj kada bez ičega na sebi pokušavaš da dodaš loptu u vodi svom saigraču ili da, potpuno nag, jedeš sladoled ili lubenicu! Neizgovorena je sumnja da pomenute aktivnosti možeš da upražnjavaš sa prijateljima i prijateljicama bez primisli na seks.

Da li ste se nekada suočili sa predrasudama prema nečemu u šta verujete? Koliko puta ste bili u prilici da objašnjavate svoje izbore i stavove ljudima koji vas nisu razumeli? Nesklad između situacije koja jeste i načina na koji je predstavljena čini temelj manipulacija.

Kada kažeš poznanicima da, čim dođeš na plažu, skidaš kupaći kostim jedno od najčešćih pitanja je „zašto?“. To pitanje je u mnogim slučajevima praćeno nevericom. Koliko puta ste od kupača na tekstilnim plažama čuli: „Kako možeš tako…?”, uz uzdahe… Ipak, opisani trenuci prizivaju zajedništvo i lišeni su bilo kakvih seksualnih aluzija.

Na primer, posle toliko godina i danas pamtim golišavi susret sa Brankom. Bio sam već u vodi kada sam video ženu kako mi se približava. Zastala je čekajući da izađem iz mora da bi mi se predstavila. Potvrdio sam Brankinu pretpostavku da sam na plaži Njivice kod Herceg Novog došao prvi put pitajući se kako je ona mogla da zna da sam na toj plaži novajlija. Jesu me odavale „neprijatne“ bele trake po telu koje nas prate ako smo dugo bili kostimirani.

Branka mi je rekla da je dugogodišnja nudistkinja i da ume da prepozna novopridošle golaće. U jednom trenutku mi je nova prijateljica rekla i ovu rečenicu: „Znam šta mnogi tvoji prijatelji sada misle, došao si na plažu da gledaš i juriš sojke“, na šta smo se zajedno nasmejali.

Odlazeći na plaže suočio sam se sa predrasudama kojima, doduše, nisam pridavao preveliku pažnju. Ipak, povremeno me je, rekao bih, začudilo da mnogi ljudi (koji nisu bili na nudističkim plažama) olako osuđuju nudiste. Njima i dan danas govorim da probaju da se u kadi kupaju u kupaćem kostimu i videće razliku. Pre svega u načinu na koji reaguju pre i posle tuširanja. Mislim da je zato deci toliko lepo tokom kupanja, jednostavno ne osećaju veštačke barijere koje sami sebi postavljamo oblačeći kupaće kostime. Ako je tako u kadama, zašto bi u moru ili reci bilo drugačije?

Sve ove predrasude i zablude u vezi sa nudizmom potrebno je staviti u stranu da bismo uživali u trenucima kada nam sunce obasjava naga tela. Mnogi koji nisu ni jedan minut proveli na plažama o kojima pišem ovaj tekst teško razumeju ushićenje koje osetimo dolaskom na kupališta.

Sve je to za ljude. i to golišave. Jer, ulazak u vodu, poznato je nudistima, stvara efekat opuštanja i potrebno je dosta mentalne snage da bi se prevazišle zablude koje se vezuju za nas. Toplina i sigurnost koju osećaš dok hodaš do obale i nazad, potiru sve te negativne komentare. Mi nudisti delimo zajedničke trenutke znajući da ćemo doći u priliku da sretnemo stare i nove prijatelje i poznanike.

Jednog leta sam, kao student, počeo svoja druženja sa nudistima i nudistkinjama. Po povratku sa letovanja sam samo nekim prijateljima pričao o svojim iskustvima jer nisam bio siguran da li sam samo privremeno ili za stalno skinuo čuveni Speedo. Prilikom priprema za novu letnju sezonu dugo sam razmišljao da li bih ponovo mogao da se otisnem u svet nagih ljudi i žena. Sećao sam se prethodnog jula za koji sam znao da je bio drugačiji od niza ranijih. I znao sam razloge zašto je to baš tako. Po prvi put sam bio golišav na plaži, promenio sam način svoje letnje razonode.

Došlo je novo letnje doba. Po prvi put sam namenski birao mesta za koje sam znao da poseduju nudističke plaže. Povratka u kupaće gaćice više nije bilo. Ipak, bilo mi je potrebno određeno vreme da se ponovo naviknem da su oko mene svi nagi. Stigao sam na plažu u kupaćim gaćicama, rasprostro peškir na kamenitom delu obale. Stisnuo sam zube i skinuo skupoceni odevni predmet…

[polldaddy poll=9719663] 

2 мишљења на „Suočio sam se sa predrasudama o nudizmu

  1. Vremenom sam se navikao da, po dolasku na plažu, skinem sve sa sebe. Nastavljao sam kupanje obnažen i sve manje sam se čudio osobama sa kojima sam bivao u društvu sasvim golišav. Svakodnevne kupališne aktivnosti poput igranja sa loptom u vodi i razgovora sa prijateljima, samom činjenicom da ih sprovodimo nagi, nisu, barem u mom slučaju, izazvale senzaciju. Jer, prvobitni šok što pored mene prolaze nudisti zamenila je potreba da novonastalu situaciju iskoristim za kupanje i sunčanje među gologuzistima kojima sam se, na predlog prijateljice Tanje, priključio.

  2. Kupaći kostim – trauma iz detinjstva

    Kada je, po vašem i mišljenju vaših prijatelja i rodbine, vreme da se uozbiljite ? Kada je trenutak da „kažete sebi“ uradi to nekako drugačije nego do sada ? Pokušaj nešto što do sada nisi, uradi, osmeli se da promeniš svoje ponašanje… ?

    Kao dete, kupao sam se i sunčao golišav. Do svoje četvrte godine i letovanja u Crnoj Gori. To je bila neporeciva istina, pravilo koje je proizilazilo iz nemogućnosti tekstilne industrije da proizvede dovoljno male brojeve „badića“ za moju generaciju. Tih leta kasnih sedamdesetih godina prošlog veka, bili smo goli jer nismo mogli drugačije. Činjenica „golišavosti“ nije bila nimalo upitna jer nije bilo drugog rešenja za kupanje i sunčanje na tekstilnim plažama širom Jadrana.

    Tu negde od pete godine i kasnije, počinje jedan drugi period. To je vreme koje sam na početku teksta nazivao „ozbiljnost“ jer, zaboga, sada sam veliki dečak i ne priliči mi da se, među drugim kupačima, šetkam nag. Stekao sam svoje prve kupaće gaćice i to je nova faza mog mentalnog razvoja kada su odlasci na letovanja i plaže u pitanju.

    Da li je kupovinom prvih gaćica nešto prekinuto i šta ? Danas znam da jeste jer sam siguran da je, u mom i slučaju mnogih drugih drugara i drugarica, prekinut „prirodan tok stvari“. Naime, siguran sam da bih bio sasvim drugi čovek da sam „ostao“ nudista sve do sada. Jer, danas mi se čini da su nudisti i tekstilci dva različita sveta. Naoko, svi smo isti: idemo u vrtiće i škole, zapošljavamo se, radimo i starimo, međutim, danas mi se čini da su nudisti (naturisti) mnogo, mnogo spontaniji. Njihove reakcije su drugačije, njihovi pogledi na svet oko sebe kudikamo otvoreniji…
    Moje „tekstilno iskustvo“ nije bilo loše, ali, a danas to znam, kao da je, prečesto, „nešto“ nedostajalo. Zapravo, nešto je bilo višak, jer je taj višak ukazivao na neke druge mogućnosti kojih tada, i da sam hteo, nisam mogao da budem svestan. Višak je bio tekstilni predmet za koji je većina (roditelji, rodbina, prijatelji) rekla da su „neophodne, kako ćeš bez njih ?, sada je več vreme da kupite detetu…“

    To je bio standard: skije i vezovi zimi, kupaći kostimi leti. Ali, moja okolina je znala da na skijašku stazu ne možeš bez opreme, dok na kupališta MOŽEŠ bez gaćica. U tom „detalju“ je razlika između zime i leta, u tome je specifičnost januara u odnosu na juli. Znali su sve to, a nisu mi rekli tako da sam, poput većine drugih, oblačio kupaće gaćice svaki put kada krenemo na plažu.

    A oni drugi ? Manjina kupača je odlazila „iza ugla, što dalje, tamo negde…“ da se sunča i kupa bez šarenih krpica. Zvali smo ih nudisti (naturisti) i veoma često, prolazivši prostorom gde su boravili, okretali glavu. Ali, danas se pitam zašto ? Ne zašto su se oni kupali goli nego zašto sam ja okretao glavu od njih. Pojedinci, parovi i(li) grupe sedeli su na stenama, ulazili i izlazili iz vode, međusobno pričali. Pognute glave, uznemiren viđenim prizorima, prolazio sam delom obale gde su se kupali nudisti. Mnoge od njih sam, poput prijateljice Irme, upoznao tada, ali u obliznjim kafićima ili u šetnji gradićem u kojem smo boravili.

    Danas znam da su nudisti sasvim drugi svet. Mene je kupaći kostim godinama „gušio“ a da to, neupućen u druge svetove, nisam ni predosetio. Da li samo zato što se „stidimo“ dela svoga tela treba da pristanemo da, okolo strukova, namotavamo različite tekstilne predmete ? Ti su predmeti proizvedeni u nizovima boja i oblika i neko ih proizvodi i tako zarađuje za život. Ali, da li je stvaranje kupaćih kostima neophodna, baš neophodna stvar. Jeste, jer mnogi se „stide“, nisu, jednostavno, navikli da se kupaju i sunčaju bez njih. Međutim, manjina kojoj i sam danas pripadam ove predmete odbacuje kada dođe na plažu ne dozvoljavajući da postoji barijera između dva dodira: kože i vode.

    Kao nudistkinja Irma iz ove priče, kao brojni drugi znani i neznani istomišljenici, shvatio sam da je jedna od prvih trauma iz detinjstva bili, verovali ili ne – kupaći kostim. Danas, znam(o) da vreme nije moguće vratiti, ali je moguće uživati bez nepotrebne tekstilne odeće…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *