Kad sam prije nekoliko godina bio u gostima kod njemačkih planinara u Schwarzwaldu, nekolicina me pokušala oduševiti za nudističko planinarstvo i nagovoriti me da ga pokušam uvesti u Hrvatskoj. Začudio sam se toj novotariji i odmah se usprotivio smatrajući je negativnom, no kako su me gotovo fanatično uvjeravali u prednosti takvog načina planinarenja, pristao sam da mi ga pokažu na djelu.
Odveli su me jednoga kasnog popodneva do planinske staze rezervirane za planinare nudiste da se na licu mesta osvjedočim kako su njijhovi pristaše sasvim normalni ljudi. I moram priznati da su svi koji su silazili s planine bili sretni i veseli, srdačno nas pozdravljali sa „Grüss Gott” (Hvaljen Bog!) i nisu mi zamjerili što sam nosio fotoaparat i čak ga upotrebljavao. Iz pristojnosti nisam svoje domaćine upozorio na to da većina izletnika ima krvava koljena, oguljene laktove, sunčane opekline te bezbroj ogrebotina i oteklina na koži od uboda svakojakih insekata.
Otada se u svijetu sve češće javljaju pobornici nudističkog planinarenja (engl. nude hiking, njem. Nacktwandern), pa i nudističkog alpinizma (engl. nude rock climbing; njem. Nacktklettern), pa se može očekivati da će se vremenom pojaviti i u Hrvatskoj. Slično kao što je nekad nudizam (njemački Freikörperkultur; FKK) mukotrpno prodirao, uglavnom zbog etičkih i moralističkih razloga, ali je na kraju izvojevao pobjedu i u našim kupališnim mjestima, možemo očekivati da bi tako moglo biti i s planinarskim nudizmom.
Planinari nudisti organizirali su se u brojnim europskim zemljama. Imaju svoje časopise, planinarske vodiče i internetske stranice, te se uporno nastoje afirmirati. Najviše uspjeha imaju u Njemačkoj, gdje su u nekim saveznim državama za nudiste određena posebna područja ili planinske staze, čak su obilježene informativnim pločama. Te staze, dakako, nisu zatvorene ni odjevenim planinarima, ali se oni nemaju pravo žaliti ako ih šokira susret s nudistima. Moji njemački domaćini su naglasili da su pri takvim susretima incidenti vrlo rijetki, a ako ih i bude, obično ih izazivaju odjeveni planinari, ponajviše vrijeđanjem, ismijevanjem i zgražanjem. Tolerancija,dakle, nedostaje samo njihovim protivnicima i možda je to razlog da se u Njemačkoj počelo razvijati i noćno (!) nudističko planinarenje.
Zasad je za planinare nudiste najmanje razumijevanja u Švicarskoj, gdje se čak mogu vidjeti ploče sa zabranom nudizma. Švicarski planinari nudisti organizirali su i masovne posvjede, a najčudnije su bile njihove demonstracije u visokogorju, gdje se na hladnoći i uz ledenjake (!) znalo skupiti i tisuću golih posvjednika. Čudne su bile ne samo zbog svjesnoga trpljenja hladnoće, nego i zato što nisu imali publiku pred kojom bi demonstrirali, osim nekoliko novinara i snimatelja. U SAD-u ta nova podvrsta planinarstva danas postaje trendom.
Po povratku iz Njemačke nisam ni pomislio na to da propagiram nudističko planinarenje u Hrvatskoj, no kako je nedavno u Planinarskoj školi HDP-a „Zagreb-Matica” nastao neobičan žamor kad sam u predavanju o planinarstvu u svijetu spomenuo nudističko planinarstvo i alpinizam te ga ilustrirao projekcijama na platnu, zaključio sam da o tome treba koji redak napisati i u našem časopisu.
Ne ulazeći u psihologiju nudista ni nudističku ideologiju (povratak prirodi?), ovdje ću se osvrnuti na nudizam u planini samo s higijensko-medicinskog stanovišta, tj. razmotriti je li koristan za zdravlje ili, naprotiv, možda nije.
Razumljiv je nagon urbanog stanovništva, prikraćenog za prirodan način života, da vikendom sebi dade oduška u prirodi, da se nauživa svježega zraka i sunca. Razumljivo je čak i kad je taj nagon pretjeran, jer je to možda nesvjesna potreba za uspostavljanje ravnoteže. No stara je mudrost da svako pretjerivanje može biti štetno, pa tako i za ljudsko zdravlje.
Istina je da bez sunca nema života, ali je pretjerano izlaganje suncu, u obliku vikendaških „sunčanih kupelji”, rizično zbog danas dobro poznatih štetnih zračenja, koja su u planini još mnogo opasnija nego u nizini. Slikovito rečeno, ako netko patio d besanice neće uzeti jednu dozu tablet u jednome danu, pa tako ni dozu sunčevih zraka.
Nadalje, osnovna je svrha odjeće zaštitna, a ne pomodna, pa stoga nije lako razumjeti zašto bi je se netko odrekao bez velike nužde. Doduše, postoje zaštitne kreme, pa tko baš hoće, i ako ima višak novca, može se namazati od glave do pete kremom sa najvišim zaštitnim faktorom i nekoliko puta dnevno. No, zašto bi se izlagao trnju i koprivama, krpeljima i komarcima kad mu to nije nužno – osim ako je riječ o svesno prihvaćenom riziku zbog nekih ideoloških predrasuda. Ili ako je riječ o hobiju jer tada otpadaju svi racionalni razlozi – jednostavno to netko voli i ne pita za cijenu.
Za razliku od planinarskih nudista, alpinistički nudisti nemaju neprilika s javnošću jer u stijenama nikoga ne izazivaju svojom golotinjom. No kad je riječ o njima, postavlja se mnogo ozbiljnije pitanje jer je alpinizam već sam po sebi svjestan rizik za krhko ljudsko tijelo. Svatko tko je iskusio penjanje u stijeni zna da mu život često ovisi o nepredvidivim okolnostima. Dovoljno je da divokoza odroni kamenčić, koji slobodnim padom dobiva brzinu puščanog metka. A lišiti se k tome u stijeni i odjeće, u najmanju će ruku imati za posljedicu oguljene laktove i koljena. Osim ako se penjete u savršeno glatkoj granitnoj stijeni, kakvih u našim planinama nema.
S medicinskoga gledišta zaključak je naslovnog pitanja jednostavan: Ne.
No i ovdje, kao kod svakoga hobija, nije bitno je li nešto razumno, nego voli li to netko ili ne voli. Netko uživa u pustolovnom planinarstvu, drugi u brzinskom (čak i u stijeni!), orijentacijskom, „žigolovnom” itd. – pa zato budimo tolerantni prema nudistima ako se pojave u hrvatskim planinama. Dok god su oni tolerantni prema drugima. I možda da poput Nijemaca dogovorno odredimo ograničena područja ili staze gdje im nitko neće smetati, slično kao što su nudističke plaže koje su odavna stekle pravo postojanja.
Izvor: Hrvatski planinar
