Kako to da su nudisti tako prijateljski nastrojeni?

Sećate li se vašeg prvog utiska o nudistima? Velike su šanse da ste pomislili nešto u stilu: „Gomila ljudi koja iza ograde radi nešto što ostali svet ne sme da vidi”.

Ali, šta je sa prvim utiskom nakon što ste sami postali nudista/nudistkinja? Verovatno vam sada pada na pamet „opušteni”, „povezani”, „učtivi”. I skoro sigurno „prijateljski nastrojeni”. Nikad nam se nije desilo da je neko posle prvog nudističkog okupljanja izjavio nešto tipa: „Ovi nudisti, koja gomila egomanijaka”.

Zašto je to tako?

Da li je nudizam zapravo tajni klub dobrih ljudi? Ili je nudizam poklon, dat samo dobrim ljudima? Ili ljudi u stvari postanu dobri praktikujući nudizam?

Ovih dana privatnost je velika stvar. Kada biste se informisali samo iz vesti, verovatno biste postali paranoični ili potpuno poludeli. Vlada ugrađuje kamere na svakom ćošku, FBI nam prisluškuje telefonske razgovore, Fejsbuk zna koje sajtove posećujemo, Gugl nam čita mejlove… Znamo, zastrašujuće je sve to.

Naše bake i deke nam kažu kako je sve u prošlosti bilo drugačije. Ali da li je zaista bilo? Njihove komšije su znale šta se dešava na njihovim imanjima, šanker je uvek znao šta ko pije, prodavac je znao ko kupuje najskuplje stvari i bibliotekar je znao ko čita „zabranjene” knjige.

Poštar je naravno znao ko kome piše ljubavna pisma i sveštenik je znao šta nas muči i šta smo „pogrešili“. Ali, da li je ovo bilo manje zastrašujuće? Ljudi su znali šta ko zna, i to je bilo u redu, jer to su ionako „oni naši”, deo naše zajednice. Nismo bili samo individualne osobe, bili smo takođe „mi”, zajednica, mesto.

Ne želimo da nudiste nazivamo staromodnima ali ne možemo ignorisati ove sličnosti koje možemo danas pronaći i kod afričkih i južnoameričkih plemena ili kod bilo koje male zajednice ljudi koji žive zajedno i veruju jedni drugima.

Kada su vas svi već videli golog/golu, više ne postoji potreba da se krijete iza odeće, da se zatvorite kad se tuširate i da naposletku, izmišljate priče koje će vas učiniti nečim što niste.

Povežite se u zajednicu

Najbolji način za sklapanje prijateljstva je poklapanje stremljenja. Kao deci to nam je lako; učlaniš se u fudbalsku ili muzičku sekciju, i to je to.

Sa sazrevanjem taj proces postaje teži; teško je biti nov bilo gde, i to počinje od puberteta i ne postaje lakše kasnije. Situacija je takva da se nalazite na prvom stepeniku i iznad vas su ljudi kojima morate da se dodvorite kako bi vas prihvatili.

Drugačija je priča među nudistima, izgleda da među njima nema opisanih društvenih stepenica.

Ne postoji „viši nudista” koji odlučuje o tome ko može da se učlani u klub i kome će se podsmevati. Jedan od postulata nudizma je jednakost, i svaki novi pridruženi član je na istom nivou kao i svi ostali članovi.

Kada se osećate izgubljeno, prići će vam uvek neko sa željom da vam pomogne. Biće vam ponuđen osmeh i blagi naklon, najčešće propraćeni sa „zdravo” ili „kako si?” i s vremena na vreme desiće se da ste već satima u razgovoru sa nekim koga tad prvi put vidite u životu.

Mi protiv sveta

Mi nudisti smo manjina. I to sa zakonima protiv nas, sa većinom koja nam govori da je naš način života pogrešan, nemoralan ili perverzan. I koliko god to zvučalo tužno, to nam stvara jače međusobne veze.

Zamislite svoju reakciju kada vam neko kaže da npr igra tenis kao i vi, verovatno će biti: „U, super, možemo nekad da igramo”.

Ali kada upravo otkrijete da je druga osoba nudista, intenzivnije ste zapanjeni: „Omg! Stvarnooo? To je fenomenalno! Pa to nismo znali! O bože! Ne lažeš? Ovo je toliko kul!”. Ok, možda malo preterujemo, al shvatate poentu? Upravo je neko postao deo nas, a to je neko za koga smo smatrali da je iz sveta obučenih.

Ali kuda ovo vodi? Većem prihvatanju nudizma u javnosti, naročito u Evropi. Izlazimo iz naših nudističkih kolonija i ograđenih plaža na putu ka npr. parku u centru Pariza ili restoranu u centru Londona. Već vozimo bicikle kroz najveće gradove goli i dobijamo sve više priznanja.

Svet počinje da nas prihvata, ljudi se sve više otvaraju i sve više ljudi proba nudizam. Šta ako mi postanemo taj svet? Da li ćemo da očuvamo naš nudistički identitet? Nećemo li izgubiti sebe u individualizmu? Da li ćemo to i dalje biti mi?

Izvor: http://www.nakedwanderings.com/

0 мишљења на „Kako to da su nudisti tako prijateljski nastrojeni?

  1. „Mi nudisti smo manjina. I to sa zakonima protiv nas, sa većinom koja nam govori da je naš način života pogrešan, nemoralan ili perverzan. I koliko god to zvučalo tužno, to nam stvara jače međusobne veze.“

    Hteo bih da prokomentarišem ovakve i slične konstatacije iznete u ovom odličnom tekstu. Opet će to biti „lični ugao“, privatan pogled i neposredno iskustvo jer mi se čini da je tako najpreciznije odrediti šta je to „toliko drugačije“ u odnosu na tekstilna kupališta.

    Pisao sam dosta tekstova pominjući svoj prvi boravak među nudistima. To i jeste specifično iskustvo iz najmanje dva razloga.

    Prvo, nisam bio siguran ko su i kakvi su nudisti na samoj plaži ? Da li su to mlađi, stariji, žene, deca ? Koliko je muškaraca, a koliko žena i iz kojih motiva su tu… ? Drugi razlog za nelagodu je bila nepoznanica kome ću smeti da kažem da sam posetio… Kako će najbliže okruženje reagovati na činjenicu koju saopštim…

    Manje od desetak minuta je bilo potrebno da ova pitanja (koja su mi se rojila u glavi od kada sam prilazio plaži) potpuno iščeznu. Postala su suvišna! i autor teksta naglašava neke slične emocije beležeći da li su nudisti srećniji od ostalih ljudi ili obučenih kupača.

    U pasusu koji sam izdvojio za komentar naglašavaju se međusobne veze članova „golišave zajednice“ kojoj pripadamo dolaskom na plažu. Potvrđujući ove navode mogu da posvedočim da je stepen povezanosti između nudista mnogo veći nego kod tekstilaca.

    Često sam se pitao zašto je to tako ne znajući, u početku, da skidanje kupaćih kostima nije samo TO već i ulazak u neki drugačiji, barem za nijansu otvoreniji svet…

    Ne, nudisti nisu „sami po sebi“ srećniji od kupača u kostimima raznih boja. Nas SAMO činjenica da smo se, dolaskom u prostor za kupanje, oslobodili tereta odvaja od onih turista koji to ne čine. Nije to baš sreća sama, ali…

    Manjina jesmo – kao što reče pisac teksta. Bitno je da, koliko god možemo, ne potenciramo probleme sa kojima se kao nudistička zajednica suočavamo. Trebalo bi rešavanju pitanja kao što su nedostatak infrastrukture na plažama, nedovoljne bezbednosti na istim da otvoreno govorimo i to sa predstavnicima komunalnih službi na svakoj plaži ili prostoru za kupanje.

    Istaknimo činjenicu da je odlazak na nudističke plaže uobičajena stvar za nas i ostali građani će smanjivati distancu prema nama.

    Osmeh je dovoljan, zar ne ?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *