Uspon i pad nudističke kolonije koje je tokom 1930-tih skandalizovala Los Anđeles

Duboko u srcu Klivlendske nacionalne šume, visoko iznad jezera Elsinor na granici između okruga Orindž i Riversajd, nalazi se auto-put Ortega.

Iako se nalazi na samo 40 milja od Los Anđelesa, to područje daje osećaj nekog drugog sveta – to je Trampova teritorija, zemlja bajkerskih barova i supermarketa.

Nakon nekoliko skretanja bližite se početku zemljanog puta koji je napušten i skoro divalj, gde stari i vandalizovani znak pokazuje da ste na ulazu u mesto koje se zove Mistik Ouks (mistični hrastovi).

Nakon kratke vožnje tim putem ispred vas se otvara nešto što izgleda kao napušteni kamp sa žičanom ogradom, pomenutim drvenim znakom i sa upozorenjima „ne prilazi” i „čuvaj se psa”. Iza kapije nema nikoga, samo ostaci drvene gradnje i ponek gušter koji tuda protrči. Međutim, uprkos tom sadašnjem osećaju napuštenosti, u periodu od preko 70 godina ovaj kamp je bio utočište pionirima nudizma koji su se tu sunčali, igrali i jednostavno provodili vreme nagi.

Tokom perioda između dva rata 20. veka, u određenim progresivnim krugovima, procvetala je ideja nudizma kao protesta protiv modernog i urbanog života. „Usled vrlo žive i ubrzane urbanizacije i porasta konzumerističko orijentisane ekonomije kojom dominiraju ogromne korporacije i odluke povlašćenih”, piše Brajan Hofman u Naked: A Cultural History of American Nudism, „mnogi intelektualci, promoteri fizičke kulture i reformatori urbane kulture su pomislili da to što se Amerikanci sve više udaljavaju od njihovog prirodnog okruženja, može oslabiti celu naciju”.

Hofman takođe beleži da čak i beletristika, kao što je Tarzan Edgara Rajsa Barouza, propagira taj stil života i povratak prirodi. Dve malo drugačije knjige su dosta uticale na mnoge intelektualce koji život provode u gradu a žele da pobegnu od stresa i anonimnosti gradskog života. Po Hofmanu, to su: Nudism in Modern Life: The New Gymnosophy (Maurice Parmelee, 1931) i On Going Naked (Jan Gay, 1932). One pružaju uvod u nudizam u SAD, dok takođe kritikuju modernu ekonomiju kapitalizma, promovišući seksualne slobode, i dižu svest o gej i lezbo zajednicama.

Taj terapeutski, ruralni i porodični karakter nudizma je pod svoje okrilje okupio veliki broj liberalnih aktivista koji su dopuštali pojavu erotičnog u socijalnom nudizmu i zalagali se za radikalnu promenu društva.

Tako su nudistički kampovi počeli da se otvaraju u ruralnim predelima duž istočne obale. Jedan od prvih koji je prihvatio nudizam je bio poznati Sirakužanin Hobart Glasej, sa svojom ženom, Lurom, profesorkom ekonomije. Do ranih ’30-tih, Glasej je radio kao psiholog i pomoćnik direktora pri Kampu Olimpia, prvom nudističkom pribežištu u državi Njujork. 1933. ovaj par, zajedno sa investirorima, među kojima je bio izvesni „ekscentrični irski biznismen” po imenu Piter MekKonvil, dolaze u južnu Kaliforniju sa namerom da otvore svoj nudistički kamp pod malo toplijim podnebljem.

Oni tako iznajmljuju deo ranča Rodes pored auto-puta Ortega u Nacionalnoj klivlendskoj šumi. Kamp je bio rudimentrno-rustičan i sastojao se od dve kolibe, 10 šatora, a nije imao struju i vodu. Glasej ga je nazvao Jelisejska polja.

U maju 1933, ovaj kamp je doživeo otvaranje na kome su prisustvovali samo odabrani ljudi otvorenih shvatanja: „Većina njih su bili ozbiljni ljudi sa svojim porodicama”, govorio je Glasej za Los Angeles Times, „a dan smo proveli u ćaskanju i igranju raznih igara. Jedina razlika između našeg okupljanja i običnog piknika bila je u tome što mi nismo nosili odeću dok smo napolju.” Glasej se pobrinuo u tom razgovoru da javnost sazna da su se tokom obroka oblačili u šortseve.

Vesti o ovoj koloniji su uskoro došle i do tužioca okruga Riversajd, tako da je Erl Redvajn sa lokalnim šerifom, samo nakon nekoliko dana od otvaranja nenajavljeno posetio kamp. O tome piše L. A. Times sledeće: „Juče su friški povetarac i okružni tužilac malo ohladili Jelisejska polja, nudističku koloniju u svom nastajanju, iznad Ortega autoputa 9 milja zapadno od Elsinora i naterali trojicu promotera ovog čudnog kulta da potrče da se odenu nekom odećom. Ostalo je samo njih troje iz male grupice od osmoro do desetoro ljudi, koji su te nedelje uživali pored drvoreda i u prirodi, i to bez odeće. Većina ostalih je rekla da su iz Los Anđelesa”.

Redvajnu i šerifu su se suprotstavili Glasej, Lura i jedan prijatelj, uz čvrst stav, dok ih je Redvajn upozoravao: „Ne dozvoljavamo nudističku koloniju”. Na to im je Glasej rekao: „Ali možete dozvoliti izolovano odmaralište u kome ljudi mogu da budu goli – e u tome je razlika”. „Ako je to razlika, previše je mala za moj neuki um”, odgovrio je Redvajn, „možete da se družite sa prirodom koliko god hoćete, sve dok nosite bar nešto odeće. U suprotnom, nema nikakve kolonije, ne možemo to imati u okrugu Riversajd.”

Nekoliko dana kasnije, okružni tužilac je došao u još jednu nenajavljenu posetu. Nakon što je Glaseju pripretio da će nudisti „biti svakodnevno hapšeni ako budu viđeni bez odeće”, Glasej je obećao da će svi u Jelisejskim poljima morati da nose „šortseve, majice i kupaće kostime”.

Međutim, on nije imao nameru da to obećanje ispuni, svestan da tužilac nema pravnog osnova u svojoj pretnji. Tako da su se tokom leta 1933. Glasej i njegovi goli gosti trudili da ne izazivaju poglede.

U julu te godine, poslao je pismo kolumnisti Edu Ejnzvortu, naznačavajući da je „kamp otvoren za posete”.

Da li je Glasej napisao: „Jelisijska polja se nalaze na pola milje od auto-puta Ortega i do njega vodi put koji je država zatvorila za javnost, i niko ko nema direktnog posla sa stanovnicima tog područja neće proći tuda bez novčane kazne ili kazne zatvorom, ili bez oba”.

Glaseju takođe nije bilo teško da zaobilazi autoritet i da postepeno gradi dobre susedske veze sa meštanima tog područja koji su u učestvovali lokalnim okupljanjima i donirali novac. U to vreme Glasej je rekao za svoje komšije da su „svi do jednog topli i pristupačni” i izrazio je veru u to da je „položaj Jeliseja siguran u zajednici”.

Uskoro je i okružni tužilac odlučio da odustane. „Lukav je on”, rekao je Ed Ejnzvort o Glaseju, „pogledajte samo kako je smirio buru koju je izazvao na samom početku u okrugu Riversajd. Kada je započeo rad u Jelisejskim poljima, izazvao je opšte negodovanje građana i zvaničnika, ali sada je sve to utišano”.

Ipak su skandalozne priče o nudističkom kampu i dalje golicale javnost i uskoro se desio i poziv iz Holivuda. Te godine je izvesni glumac Brajan Foj odlučio da se oproba u režiranju i produciranju filmova. „Napokon smo odlučili da jednostavno postavimo gole ljude na filmsko platno; možda ćemo onda moći da pričamo o pravom biznisu”, podsetio se Foj tog događaja nekoliko godina kasnije. I uskoro je on sa svojom apa-drapa ekipom došao do imanja, gde su počeli da snimaju nekakav „film o zdravlju”, koji je zapravo o reporteru koji dolazi u koloniju kao skeptik, a iz nje izlazi preobraćen. Tada se sa njim suočio Glasej koji mu je održao predavanje o benefitima nudizma. U novembru 1933. film Elysia: Valley of the Nudes premijerno je prikazan u Tally’s Criterion Theater u Los Anđelesu.

Filmski kritičar L. A. Tajmsa nije bio oduševljen: „Pokušavati da mrtav ozbiljan teoretišeš o nudističkom kultu, nesvesno stvaraš komediju.

Jelisej, sniman u odrđenom poznatom kampu blizu Elsninora, gde se ljudi skidaju goli, izgleda da je juče privukao većinom mušku publiku u Tally’s Criterion bioskop. Teško je proniknuti u to pod kojim izgovorom za zabavu se ovo dešava, sem toga da će mnogo gledalaca doći iz čiste radoznalosti…

Jeste da je ovaj film opravdao ono što nudi u naslovu time što prikazuje šta se dešava u jednom nudističkom kampu, većinom u dugim sporim scenama, ali sa sasvim dovoljno krupnih planova koji su tu da opravdaju očekivanja autoriteta koji su zabrinuti za moralna pitanja, naročito jer mogu zanimati i mlađu publiku…

Radoznalost prema nudističkom kampu može biti zadovoljena pogledom na kamp, ali benefiti mogu biti pod znakom pitanja, čak iako je nudistički kult svečano opisan kao opravdana stvar u već par prvih trenutaka filma.”

Te uvodne lekcije su pune pseudonaučnih tvrdnji, kao što su npr. ta da „izlaganje suncu bez odeće je apsolutno neophodno kako bi se obnavljalo tkivo” i „američkom Indijancu nikad nije bilo hladno, sve dok ga beli čovek nije jednom obukao”. Ima i scena kako nudisti igraju ragbi, bejzbol, kako se sunčaju goli, ali sa druge strane, to sve služi poruci da moraš biti dovoljno fit kako bi „pobedio divljinu u bilo kakvom nadmatanju”.

U Los Anđelesu i još nekim američkim gradovima, stavljenje su privremene zabrane na ovaj film, koji je u Portoriku izazvao toliko buke da je bio zabranjen u celoj zemlji. Čak je i tadašnji predsednik, Rikardo Himenes Oreamuno dao izjavu: „Ako se goli muškarci i žene pojave na ulicama San Hosea, policija će ih uklanjati. Čak i ako ovi ljudi budu imali najbolje namere, ne možemo im dozvoliti da budu goli u javnosti. Iz istog razloga, mi ne možemo dozvoliti pojavu istog toga pred publikom u bioskopu”.

Dok je ovaj film skandalizovao obučenu javnost, nudisti su bili na potezu. 1934. Glasej je sa investitorima kupio izolovano parče zemlje dalje uz Ortega auto-put i tamo pomerio nudistički kamp – kojeg su sad sve više zvali Jelisej. Imanje se prostiralo i na Riversajd i na Orindž okrug. Jedan reporter iz L. A. Tajmsa je naišao na Glaseja u radovima na novoj koloniji i pitao ga da li je kupovina zemlje u oba okruga bila greška:
„Nismo mi ‘slučajno’ kupili zemlju koja je deo okruga Orindž”, odgovorio je Glasej dok je brisao znoj sa čela i oslonio se na ašov kojim je kopao. „Kupljena je uz svest da je delom u Riversajdu, a delom u Orindžu. Da budem iskren, činjenica da ćemo imati više poseta okružnih tužilaca i šerifa je jedan od razloga zašto je ovo parče zemlje kupljeno…

Ako dođe do nekog zatezanja – a ja se iskreno nadam da neće – možemo da se igramo žmurke sa nepoželjnim gostima. Dok nas policija Riversajda bude tražila na jednoj strani, mi se možemo kriti na strani Orindža i obrnuto.”

U istom intervjuu reporter se osvrnuo na to što guverner Kalifornije Džejms Rudolf okleva da se odazove na Glasejev poziv da poseti Jelisej, jer se plaši da će morati da bude nag. Glasej je zatim izjavio da će se iste privilegije odnositi na guvernera kao i na reportere: „Moguće je da ćemo mu dozvoliti da navuče neke pantalone”.

U novom kampu gradnja se nastavila; tu su bile menza, hala za rekreaciju, sobe za spavanje i kantina. Osnovane su i nudističke novine.

Novoinkonporirano „Bratstvo Jeliseja” je prikupilo oko 200 članova koji su mogli bilo kad da posećuju kamp. Glasej je tvrdio da je preko leta oko 75 ljudi posećivalo kamp svakog dana, dok se preko zime taj broj svodio na par desetina.

Ali nisu ni u koloniji baš cvetala ruže. U proleće 1934. nisu im davali mira rojevi pčela. „Direktor Glasej”, kako je preneo L.A. Tajms, „kaže da pčele jesu napast u bilo kojoj situaciji, ali prosto kad se čovek potpuno obnaži, mnogo je više izložen njihovim ubodima i nemoguće je odbraniti se od nečega što te konstantno napada sa svih strana”.

U oktobru iste godine desio se i požar u kantini, nakon nekoliko sumnjivih manjih paljenja, koji je sravnio sa zemljom novoizgrađena postrojenja kampa. Do prvih meseci 1935, rastuća neslaganja između Glaseja i Pita MekKonvila, biznis menadžera kolonije, konačno su podelila kamp na dve frakcije i to je procurelo u štampu. „Ili ja ili Glasej”, poručio je MekKonvil za L. A. Tajms. Porodica Glasej, sa jednim detetom i drugim na putu, je usled toga više vremena provodila u Los Anđelesu, međutim Glasej je i dalje tvrdio da je on glavni, a da je MekKonvil kao finansijski menadžer obavljao loš posao.

Na kraju se svodi na to da je MekKonvil ili otkupio imanje, ili isterao Glaseja sa istog, dok su Glasejevi rešili da povrate kontrolu nad Bratstvom i da otvore novi nudistički kamp u kanjonu La Tuna u Sunčanoj dolini.

Počelo je novo doba za nudiste. MekKonvil je 1938. sarađivao na novom „filmu o zdravlju”, Unashamed: A Romance, u kome je čak igrao jednu ulogu. Sa odlaskom intrigantnog Glaseja, mala nudistička kolonija je svima bila ispod radara, a MekKonvil je na kraju promenio ime kampa u Olimpijska polja.

Do 50-tih godina prošlog veka, kako su MekKonvila stigle godine, odlučio je da živi u maloj prikolici na imanju. Negde u to vreme su kamp počeli da posećuju oficijelni fotograf Mornarice, Voli Nilson, i njegova žena Flora (poznata kao Flo). „Bilo mi je u početku neprijatno”, priseća se Flo, „ali sam ubrzo shvatila da je to toliko ohrabrujuće i da je to najprirodnija stvar na svetu”. 1954. Nilsonovi su otkupili kamp i vodili su brigu o MekKonvilu sve do njegove smrti 1959.

Oni su nazvali kamp po MekKonvilu, u njegovu čast. Svoju decu su u koloniji podizali kao nudiste, a u stilu odmarališta nadogradili kamp; dodavši javno kupatilo, bazen i terene za tenis. Nakon njihovog razvoda braka u kasnim ’70-im, kamp od oko 130 ari je pripao provokativnoj Flo, koja je često znala da odbrusi nudistofobima na sledeći način: „Ako još nisu videli šta je bog stvorio, neka dođu i neka bulje”.

Tokom ranijih godina, MekKonvil je ustanovio članstva, a meštani tog okruga su bili naklonjeni nudističkoj zajednici, čak su im dopuštali da jednom nedeljno koriste kuglanu. 1997, reporter je provozao u kolima za golf MekKonvila, zajedno sa Floinim sinom Oleom i njegovom ženom, Gejl:
„Odvezli smo se do glavne kancelarije koja je bila puna foto albuma i referenci kao što je ‘Nudističke plaže Kalifornije, vodič za odstranjivanje odeće i usputnih problema’. Na nalepnici za kola piše: ‘Sreća je… nemati tragove od kupaćeg’. Ole i Gejl Nilson su tipični članovi zajednice od njih 150: vitki i jednako preplanuli, niti lepi niti ružni, sasvim se dobro drže u svojim kasnim 40-im godinama. A sad zamislite da držite govor i zamišljate da su svi u publici goli.

E to je MekKonvil… od igranja igara do sedenja pokraj kamperskog ognjišta, članovi se pojavljuju sve vreme nesvesni svoje golotinje, potpuno aseksualni… Čak imaju i ‘Noć elegancije’ koja se održava jednom godišnje i podrazumeva furmalnu večernju proslavu. ‘Mi se oblačimo, a da se ne obučemo’, kaže Ole, ‘samo kravate, tako to izgleda otprilike’.”

Međutim, priroda nudizma kao radikalne opcije i nedostatak infrastrukture u kampu, kao što je npr. struja, dovode do toga da se sve više smanjuje broj članova u njemu. 2000. Flo menja ime kampa u Mystic Oaks, i kamp postaje opcionalno nudistički. Ipak, članova je i dalje sve manje, pa se 2007. ovaj kamp zatvara, a sa njim i snovi o večnim Edenskim vrtovima. „Svih tih 50 godina, iskustvo je bilo gotovo religijsko, u potrazi za suncem i zdravljem”, objašnjava Flo Nilson tom prilikom, „a sad je svemu tome došao kraj”.

izvor: http://www.laweekly.com/arts/the-history-of-an-la-area-nudist-colony-once-known-as-elysia-8510921

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *